Zapravo me pitaš zašto strastveno zaljubljen čovjek ne slomi svoju dragu. Što je strastveniji, to je nježniji, to je jači, to je nježniji. Možda sam krotak, jer je moja vatra toliko neizmjerna da me ništa drugo nije dostojno osim krotkosti.
Čini mi se da bi, ako bih došao na vlast, moja vladavina od hiljadu godina bila spominjana cvokoćućim zubima. Nema istočnog despota, rimskog cara, inka princa koji bi nehumanije postupao sa svojim narodom. A ono što bi bilo najstrašnije u vezi s ovom vladavinom je to što u meni nema okrutnosti.
Ne bih uživao u patnji drugih. Jednostavno me ne bi bilo briga za njih. Kao što mi nije stalo ni do sebe. Moja mjera nije ljudska.
Jesam li lud?
Ako od riječi oduzmete ono što je u njima bolest, onda kažem – Da!
Za većinu ljudi život je prejak. I Zato ga ne mogu podnijeti bez narkotika. Vrlo ga je teško iskopati do kraja. Čini čovjeka melanholičnim, ili divljim i posrćućim.
Samo najjači ga podnose bez ikakvih primjesa, sa svim njegovim mirisima, samo najjači znaju kako trezveno živjeti opijenost koja izvire iz života.
Radi šta želiš. Ali uvijek ćeš znati čega si se bojao. Bojati se znači umrijeti. Zato propusti. Zato nikad. Nikad više. Shvati, nikad, nikad više. Mandat tvog života je da ne moraš. Jer ne moraš ništa učiniti. Nema prisile.
Ali shvati da nikada više nećeš moći ovo učiniti ovdje. Ono što ne učiniš ovdje, danas, sada, nikada nećeš moći učiniti. Ono čega se bojiš učiniti sada, izgubio si zauvijek.
Nikada neće biti ništa ovako lijepo, ovako veliko, kao sada, danas, ovdje. I trenutak ubijen, krv bogova iscurila i pretvorila se u otrov, i nikada neće biti ništa osim otrova, nikada neće biti propušteno, neće biti ništa osim propušteno, strah, ništa osim samog straha.
Čovjek je slobodan, uvijek slobodan da radi bilo šta i uvijek slobodan da se boji. Ali smrt nikada neće biti ništa drugo osim smrti, otrova, straha i propuštenog. Čovjekova je sudbina da bude star i iscrpljen. To je vrijeme kada se prijatelji počnu okupljati oko njega, počnu ga hvaliti. Više ga se ne boje, nema opasnosti.
Zašto nisi postao ono što jesi noću? Onaj koji može samo razmišljati noću? Smiješ se i znaš, razmišljaš o svojoj pravoj sudbini, možeš letjeti. Smjelost snova. Dublji i eteričniji svijet. Dakle, prihvatanje dodira je kao spavanje na bijelom kamenu, pod čempresom u snu. Svuda okolo cvjetajući oleandri, mirisni borovi, bršljan u snu. Sanja o novoj sudbini za sebe.
Radost je najnemilosrdniji bič koji nas pokreće. I nema milosti.”
— Béla Hamvas
- “Mađarski Hiperon” –
(“Mađarski Hiperon”) - (Šesto slovo) –
Prevedno s mađarskog:
Odabrano je iz knjige
👉#infoposkokbrčko✅️
