U takvom okruženju, Ukrajina je stvorila pomorsku silu bez mornarice. Uništila je rusku Crnomorsku flotu s obale kombinacijom protivbrodskih krstarećih raketa, autonomnih plovila za bombardiranje, bespilotnih letjelica i pametno integriranih informacionih sistema. A mi? Nismo uspjeli izgraditi pet jednostavnih patrolnih brodova cijelu deceniju.
Na nedavnom forumu o budućnosti Hrvatske mornarice u Domu HV “General Ivo Jelić” u Splitu, dominirale su scene slavne prošlosti: Lepanto, Bitka kod Viškija, pobjede nad JRM-om. Ali kada se ukloni dekorum patriotizma, ostaje neugodno pitanje: Kako ćemo sutra braniti more kada se rat više ne vodi brodovima, već senzorima, dronovima i algoritmima?
Komodor Damir Dojkić predstavio je plan: dvije korvete i nove protivbrodske rakete. Pohvalna ambicija. Ali bez podrške umreženog odbrambenog sistema, bez malih raketnih brodova, bez dronova, bez protivelektronskih mogućnosti, svaka korveta je samo skupa plutajuća meta. Male zemlje nemaju luksuz da grade statusne simbole. Moraju graditi funkcionalne sisteme.
Pogledajmo ponovo Crno more. Ukrajinske obalne baterije s raketama Neptun, zapadne isporuke Harpuna, improvizirana autonomna plovila, sistematska upotreba bespilotnih zračnih sistema za nadzor i navođenje – sve to pokazuje da se flota može poraziti bez klasične pomorske bitke.
Rat se razvio. Hrvatski vojni planeri nisu. Postavimo jedno neugodno, ali neophodno pitanje: Razmišlja li iko u ovoj zemlji o razvoju domaćih pomorskih dronova? Ili barem o kupovini, zajedničkoj proizvodnji, strateškim partnerstvima? Ukrajinska “Morska beba”, dron sposoban da nosi stotine kilograma eksploziva i da djeluje stotinama kilometara od obale, već je onesposobio nekoliko ruskih brodova i objekata. “Magura V5”, još sofisticiranija, kombinuje izviđanje, nadzor i napad.
A Hrvatska? Ima pomorsku industriju. Ima fakultete. Ima inženjere. Ima otoke. Ima arhipelag. Sve preduvjete za razvoj sistema. Ali pitanje ostaje: Postoji li politička volja? Postoji li strateški smisao?
Crno more nas uči bez romantike. Potapanje poznate ruske raketne krstarice “Moskva” nije bio samo taktički poraz, već slom koncepta. Pobjeđuje onaj ko dalje vidi i brže pogađa. Onaj čiji su senzori, komunikacije i oružje povezani u jedinstvenu mrežu. Hrvatska ima odbrambeni potencijal, ali on danas leži u ladicama, PowerPointima i nostalgičnim planovima za “velike brodove”.
Dvije korvete su neophodne. Ali one imaju smisla samo kao čvorovi u raspršenom, elastičnom i digitalno povezanom odbrambenom sistemu. Bez mreže bespilotnih sistema, bez obalne protivbrodske vatre, bez pametno raspoređenih baza, bez brzih jurišnih brodova između ostrva i bez mogućnosti kontrole rojeva dronova – one su samo skupi simboli.
I sada dolazimo do ključnog apsurda: naše more i dalje prate zastarjeli vojni radari koji više vjeruju u maglu nego u signal. To su ostaci koje bi čak i Crnogorci bacili u staro željezo. Radari koji jedva razlikuju ribarski brod od drona, a kamoli brzo manevristično autonomno plovilo. Vidimo more kakvo je bilo 1995. godine, a prijetnje dolaze iz 2030. Takav nadzor nije ni odvraćanje ni odbrana – to je tehnička iluzija.
Vis, Lastovo, Dugi otok – prirodna su uporišta buduće raspršene mornarice. Trebali bi postojati senzorski čvorovi, skladišta za pomorske dronove, mobilne obalne protivbrodske baterije i posade koje mogu djelovati bez naredbi iz Lore. Jer danas je Lora previše vidljiva, previše predvidljiva, previše ranjiva. Sigurnost dolazi iz mreže, a ne iz centralizacije.
Koncept C4ISR – komandovanje, kontrola, obavještajni rad i povezanost – mora biti u srži naše doktrine pomorske odbrane. Senzori, umrežene platforme i ljudi koji sve to objedinjuju u realnom vremenu. Ne proračunske tablice, ne predlošci, ne šefovi kabineta sa diplomom Vojne akademije i načinom razmišljanja iz doba JRM-a.
Dok svijet testira rojeve dronova, provodi vježbe ometanja komunikacija i gradi otpornost na elektronske napade, mi još uvijek čekamo planove za izračunavanje hoće li korveta imati jedan ili dva topa. Javne nabavke se provode kao parada, a ne kao dio sistema. Politika se pretvara da kontroliše, ali zapravo samo odobrava. A onda se iznenadimo kada nas tehnologija preskoči.
Domaća industrija mora proizvoditi male, jeftine, zamjenjive platforme u velikim količinama. To nije naučna fantastika. Ovo je minimum koji bi mala, ali ozbiljna pomorska zemlja trebala planirati – još jučer.
Zaključno: more danas pripada onima koji bolje vide i brže pucaju – ne onima koji imaju veći brod. Pomorska revolucija zahtijeva nova pravila: mrežu malih jedinica, elektronsku superiornost, domaću proizvodnju i oružje koje još nemamo. Ako se držimo korveta i zanemarimo obalne baterije, dronove, integrirani C4ISR i pametnu obrambenu mrežu, propustit ćemo sve.
Ako Mornarica prihvati pravu ravnotežu – kvalitetne korvete kao komandna mjesta, mrežu manjih brodova i autonomnih sistema, senzore koji zaista vide i industriju koja zna kako proizvoditi – onda možemo razgovarati o odbrani. U suprotnom, sve što ostaje je skupa kulisa.
👉#infoposkokbrčko✅️
