Volim kad presložim knjige.
Prvi su Dostojevski, Tolstoj i još Rusa.
Drugi su Lorens, Dikens i njegova siročad i sve viktorijanske priče.
Tomas Man i njegov Čarobni, čarobni breg nadvisili su ostale.
Gdje da stavim Umberta Eka?
Energija iz korica me uvlači u knjigu. Sad nemam vremena, ali ako samo malo provirim…
Sjećam se kad sam pročitala da je pisac filozof, estetičar, esejista i historičar srednjeg vijeka. To vrijeme mračnjaštva me nije izazivalo, bilo je kao neka crna rupa koja čeka da te proguta.
Sjećam se kako smo sa profesoricom sociologije ponavljali
„Religija je opijum za narod.“
Nisam bila pobožna, naša generacija je odrasla na idealima ljevice, tako da smo se moje drugarice i ja međusobno zvale ljevičarke.
Kasnije, kako je vrijeme prolazilo, to pitanje vjere punilo me nemirom. Potreba da nađem mir, sklad, neke dimenzije savršenstva dovodila me do zatvorenih vrata, a sitničavost, predrasude i nedosljednost koji su dio svake vjere umanjivali su mi želju da ih malo otškrinem.
Sa puno zebnje i radoznalosti krenula sam u taj srednji vijek stopama franjevačkog fratra koji je pošao u udaljenu opatiju da riješi zagonetno ubistvo. Sa njim je učenik koji otkriva mračnu tajnu između opatijske biblioteke i inkvizitora.
Čas udobno zavaljena u svojoj fotelji gledam odličan triler sa zamršenim zapletom, čas koračam kroz jezivu tamu, punu vlage, tajnih prolaza, zvukova i opasnosti koja je visila u zraku.
Ovo svakako nije ljubavna priča, ali ja svuda nađem ljubav čak i u pogledu sirotice koji se prikucao u srce fratrovog učenika, pa kao kakav zalutali sunčev zrak razbija tamu i oko sebe širi svjetlost kao neka rajska slika.
Umberto Eko ima posebno mjesto na mojoj polici.
🔴 👉infoposkokbrčko✅️