Nakon što je opozicija na vanrednim izborima zamalo napravila političko čudo, ponovljeni izbori na spornim biračkim mjestima ogolili su surovu realnost političke scene u REPUBLICI SRPSKOJ. Milorad Dodik je, nanjušivši mogućnost sopstvenog poraza, preuzeo kampanju u svoje ruke, gurnuo saradnike u stranu i sebe postavio u prvi plan.
Ključni trenutak tog povratka desio se u Mostaru, u sceni koja je djelovala tragikomično. Dodik se bukvalno gurao kako bi stao u kadar pored Aleksandra Vučića. Taj potez nije bio slučajan, već pažljivo osmišljena poruka Beogradu i vlastitim biračima – pokušaj peglanja Vučićeve ljutnje zbog Dodikovih ranijih tajnih dogovora sa Amerikancima. Javna slika bila je važnija od istine.
Tom fotografijom Dodik je poručio da je i dalje „on taj“, spreman da služi i bude poslušan partner. Dok se sa njim Vučić sastaje javno i protokolarno, opozicija u RS uglavnom ostaje u sferi tajnih susreta. Dodik je naučio staru lekciju – slika u Dnevniku vrijedi više od stvarnog stanja na terenu.
Nakon što je „sredio“ vanjsku politiku, uslijedila je brutalna unutrašnja kampanja. Javni servis je radio u punom kapacitetu, pretvoren u propagandno oružje. Resursi Vlade RS i Kabineta predsjednika korišteni su bez zadrške. U nekoliko biračkih mjesta uloženo je više novca nego u čitavu redovnu kampanju. Milioni javnog novca završili su u ponovljenim izborima.
Razlog je jasan – Dodik ne smije izgubiti. Nakon 23 godine vlasti, poraz ne bi značio samo politički odlazak, već gubitak moći, kontrole i imuniteta od odgovornosti. To bi otvorilo pitanje decenija politike koja nije rješavala strateške probleme, osim punjenja vlastitih džepova.
Posebno upadaju u oči podaci o izlaznosti. U sredinama iz kojih je omladina odavno otišla, glasačke kutije bile su prepunjene. No prava tragedija nije u brojkama, već u ubijenoj nadi da može biti bolje. Apatija je postala najjača politička snaga.
Uprkos svemu, opozicija je sa minimalnim resursima zamalo pobijedila. To jasno pokazuje da većina građana nije zadovoljna. Paradoksalno, taj rezultat više je šokirao opoziciju nego vlast. Kao da su se uplašili pobjede, nesposobni da je politički kapitalizuju.
Dok vlast radi terenski, ulazi u svaku kuću i koristi “praktične metode”, opozicija se oslanjala na društvene mreže, statuse i rijetka gostovanja. Ljudi su dovedeni u stanje bespomoćnosti i kupovani vlastitim novcem, za njegov mali dio.
Mašinerija vlasti imala je samo jedan zadatak – ne smije se izgubiti. Ovaj put nisu izgubili. Ali strah ostaje.
Pred opozicijom je jasna lekcija. Imaju samo jednu šansu – ujedinjen nastup, bez sujete i kalkulacija, sa stvarnom vjerom u pobjedu. Moraju nuditi rješenja, nametati teme i prestati dijeliti funkcije prije izbora. Ako u kampanju uđu sa mentalitetom vječitog gubitnika, poraz je unaprijed zagarantovan.
👉infoposkokbrčko✅️