Prije nekoliko dana sud je odredio mjere zabrane šefici kabineta federalnog premijera Nermina Nikšića i trojici policijskih funkcionera, zbog sumnji u trgovinu utjecajem i zloupotrebu službenog položaja. Ključni dokazi u istrazi su prepise poruka koje su proteklih sedmica dospjele u javnost.
Iako se u porukama jasno nazire da je premijer, preko posrednika, bio umiješan u nezakonita imenovanja, napredovanja i premještaje – uključujući i imenovanje rođaka direktora federalne policije na rukovodeću poziciju u BH Pošti – Nikšić se nije našao na optuženičkoj klupi. Bar ne za sada.
Posebno je odjeknula poruka u kojoj premijerov glavni posrednik za policijske poslove, Muhamed Ohranović, direktor policije obavještava: „Imenovana mi je danas žena. Tako da je slatka i kod mene, Munja.“ Nakon čestitke, dodaje: „Hvala ti. Nema, ovaj premijer i ova Arijana su stvarno ljudi.“
TITO – POSREDNIK PO MJERI SOCIJALISTIČKE JUGOSLAVIJE?
U isto vrijeme kada je javnost saznala za detalje ove afere, autor je čitao Uvod u Jugoslaviju Dejana Jovića, gdje se opisuje jedna gotovo nestvarna epizoda iz 1967. godine.
Dragomir Katić, 31-godišnji ekonomista iz Kraljeva, poslao je Josipu Brozu pismo u kojem se žali da više od dvije i po godine ne može pronaći posao, jer je kritikovao lokalne moćnike. Naveo je da je učestvovao na preko 100 konkursa širom Jugoslavije, ali da ga niko nije primio jer „ne ispunjava uslove“.
Optužio je lokalne strukture da „izigravaju konkurse“ i vode „naopaku kadrovsku politiku“, a najviše ga je pogađalo što su partijski forumi tvrdili da pobjeđuje najbolji – dok se u praksi zapošljavaju ljudi sa nižim kvalifikacijama.
Katićevo pismo kulminira optužbom: Tito je kriv.
„Ti, druže Tito! Ti i Centralni komitet! Vi ste za to krivi!“, pisao je.
Na kraju zahtijeva da mu Tito lično obezbijedi posao.
I onda – nevjerovatno – Tito naređuje svojim saradnicima da hitno pozovu Katića u njegov ured. Dvojica komunista vode ozbiljan razgovor o stanju u sistemu. Tito djeluje defanzivno: objašnjava da „vrh ne može biti kriv za sve što se radi dolje“, te da povremeno prima ljude iz naroda kako bi čuo šta se dešava.
Potom pred Katićem zove tadašnjeg čelnika CK Srbije, Dobrivoja Radosavljevića, i traži da se Katiću pomogne.
Ipak, ni tada – ništa. Katić posao dobija tek 737 dana kasnije.
KADA SISTEM POSTANE JAČI OD LIDERA
Jović zaključuje: Titova moć, posebno u birokratskim pitanjima poput zapošljavanja, bila je vrlo ograničena. Radosavljević je praktično ignorisao Titovu intervenciju. Katić je bio svjestan da bi ga lokalni moćnici mogli još više mrziti zbog žalbe „odozgo“. Sam Tito priznaje da bi ga lakše zaposlio u JNA nego u civilnim strukturama.
Sistem, piše Jović, nakon dvadeset godina počeo je djelovati samostalno, po sopstvenoj logici.
DANAŠNJA PERSPEKTIVA: NIKŠIĆ MOĆNIJI OD TITA?
Kada je autor ispričao ovu priču prijatelju u kontekstu afere „Spengavanje“, prijatelj je kratko komentarisao:
„Ih, da je Tito imao Nekinu šeficu kabineta…“
Zaista, ima doza groteskne tačnosti.
Nermin Nikšić nerijetko se opisuje kao birokrat bez harizme, čovjek koji je karijeru gradio neprimjetno – od općinskog inspektora u Konjicu do federalnog premijera i lidera najveće stranke u vlasti. Tek manji dio građana svjestan je njegovog stvarnog političkog utjecaja, jer ne ostavlja dojam lidera.
Ali baš takvi – tihi ljudi sistema – najbolje poznaju mehanizme birokratije. I upravo zato, za razliku od Tita koji nije mogao „pogurati“ ni jedno zapošljavanje do kraja, Nikšić bi, prema logici današnje afere, bio u stanju da Dragomiru Katiću nađe posao u rekordnom roku.
U velikim stvarima – svjetskoj politici, geopolitici, susretima s predsjednicima supersila – Nikšić je neusporedivo manji od Tita.
Ali u malim, „niskim“ stvarima lokalne moći i kadroviranja – možda i mnogo jači.
👉infoposkokbrčko✅️