Tokom dvije decenije na čelu Srpske pravoslavne crkve, patrijarh Pavle svjedočio je raspadu Jugoslavije, uvođenju međunarodnih sankcija, ratovima, NATO bombardovanju, padu režima Slobodana Miloševića i proglašenju nezavisnosti Kosova. Iako je bio monah koji je izbjegavao politiku, ona ga je pratila tokom cijelog njegovog mandata, a njegova riječ imala je težinu u najosjetljivijim trenucima za srpski narod.
Bio je cijenjen kao izuzetno skroman čovjek, „živi svetac“, ali je ostao i figura oko koje se vodila žestoka društvena debata – od optužbi da je previše popuštao nacionalnim strujama, do tvrdnji da je upravo on bio moralna kočnica u vremenu ratova i mržnje. Sam patrijarh je govorio: „Naša zakletva je da ne rasplačemo nijedno dijete zato što je druge vjere ili nacije.“
Biografi ističu da Pavle nikada nije stavljao Srbe iznad drugih naroda – uvijek je insistirao na ljudskosti, što se ogleda i u njegovoj poruci „Budimo ljudi“, koja danas stoji na muralima širom regiona.
Iako ga politika nije zanimala, istorijske okolnosti uvukle su ga u procese koji su mijenjali granice i političku mapu Balkana. Često je kritikovan da nije uspio obuzdati episkope i sveštenike koji su podržavali paravojne formacije. No, oni koji su ga lično poznavali tvrde da je Pavle bio vođen samo potrebom da zaštiti narod – svaki narod – i da je mnogo toga što se pripisivalo njemu zapravo dolazilo iz šireg crkvenog vrha.
Jedan od najspornijih trenutaka bio je njegovo pismo lordu Piteru Karingtonu početkom ratova, u kojem je naveo da Srbi, zbog iskustva genocida i aktuelnih sukoba, „ne mogu ostati u nezavisnoj Hrvatskoj“. Kritičari su to protumačili kao podršku ideji Velike Srbije, dok njegovi saradnici tvrde da je Pavle insistirao samo na pravu naroda na samoopredjeljenje, nikada na prekrajanju granica nasiljem.
Uprkos ratnim godinama, Pavle je pokušavao održati balans. Sretao se s političarima i vojnim liderima, uključujući i one koji će kasnije biti osuđeni za ratne zločine – Ratkom Mladićem i Radovanom Karadžićem. Ipak, prema svjedočenjima, ni pred njima nije ćutao kada je riječ o granicama ljudskosti. Poznat je njegov odgovor Arkanu, koji se hvalio „pravoslavnim fanatizmom“: „Pravoslavlje nije fanatizam, nego revnost.“
Bio je kritičan i prema Miloševiću – naročito nakon NATO bombardovanja i povlačenja sa Kosova – a nekoliko puta je pozivao na njegovu ostavku. Istovremeno, podržao je proteste studenata 1996–97. godine i stao na čelo litije koja je natjerala policijske kordone da se povuku.
Kosovo je za Pavla bilo lično i duhovno pitanje. Kao episkop raško-prizrenski proveo je 33 godine među ljudima čiji su suživot narušavali i nacionalni sukobi i komunističke vlasti. Često je govorio o greškama i srpske i albanske strane, naglašavajući da Kosovo nije samo prostor, već „pitanje duhovnog bića“.
Patrijarh Pavle preminuo je 15. novembra 2009. godine u Beogradu, u 95. godini života. Njegovoj sahrani prisustvovalo je više od pola miliona ljudi – dokaz poštovanja koje je stekao svojom jednostavnošću, skromnošću i upornim pozivom na ljudskost i mir.
👉infoposkokbrčko✅️