Slučaj iz Brčkog nije samo još jedna mrlja na pravosuđu Bosne i Hercegovine, on je duboka rana koja razotkriva potpunu moralnu i institucionalnu krizu sistema. Priča o posmrtnim ostacima žrtava genocida iz Srebrenice, pronađenim zabetoniranim ispod fontane u privatnom dvorištu, predstavlja jedan od najšokantnijih i najuznemirujućih primjera odnosa prema žrtvama rata.
Prema nalazima Instituta za nestale osobe BiH, u dvorištu porodične kuće u Brčkom pronađeni su posmrtni ostaci koji su DNK analizom identificirani kao dijelovi tijela dvije žrtve genocida iz Srebrenice. Ti ostaci nisu tu dospjeli slučajno. Prema svjedočenjima i dostupnim informacijama, doneseni su još 1997. godine, da bi godinama kasnije bili skriveni i zabetonirani ispod fontane u dvorištu.
Još šokantnije je ono što slijedi, tvrdnje da su ti posmrtni ostaci korišteni u medicinske svrhe, za eksperimente i proučavanje, prije nego što su konačno sakriveni. Time ovaj slučaj prelazi granice krivičnog djela i ulazi u sferu dubokog civilizacijskog posrnuća.
I kada se očekivalo da će pravosuđe konačno reagovati, uslijedio je novi šok. Istraga je obustavljena. Razlog zastara.
Zastara za šta? Za skrivanje kostiju žrtava genocida? Za njihovo premještanje, skrnavljenje i višegodišnje prikrivanje? Porodice žrtava s pravom postavljaju pitanje: kako je moguće da ovakav slučaj nema sudski epilog? Kako je moguće da zakon pronađe način da zaštiti počinioce, ali ne i dostojanstvo mrtvih?
Ovaj slučaj nije samo pravni problem, on je ogledalo sistema. Sistem u kojem priznanje, svjedoci i materijalni dokazi nisu dovoljni. Sistem u kojem vrijeme ne donosi pravdu, nego briše odgovornost.
Porodice žrtava, koje su već jednom prošle kroz pakao gubitka, danas prolaze kroz novu vrstu poniženja, institucionalnu šutnju. Njihovi najmiliji su ubijeni, njihova tijela raskomadana i rasuta, a dijelovi njihovih kostiju završili su ispod betona, skriveni kao da nikada nisu ni postojali.
I na kraju niko neće odgovarati.
To nije samo poraz pravosuđa. To je poraz društva.
Ako ovakav slučaj može zastarjeti, šta onda uopšte više ima težinu? Ako ni žrtve genocida nemaju pravo na pravdu, ko onda ima?
Brčko danas nije samo mjesto zločina, ono je simbol šutnje. Simbol sistema koji nije uspio zaštititi ni žive, ni mrtve.
I zato pitanje više nije koliko još dokaza treba. Pitanje je: koliko još poniženja društvo može podnijeti prije nego što shvati da pravda ne smije imati rok trajanja.
👉infoposkokbrčko✅️