Nakon svakog prijelomnog događaja – rata, raspada sistema ili društvene krize – društva prolaze kroz fazu u kojoj se pokušava stabilizirati „zvanična istina“. U totalitarnim sistemima ona se nameće dekretom, dok u slobodnijim društvima nastaje kroz vrijeme – uz snažan politički utjecaj.
Od Tempa do današnjih „otkrivača istine“
Preljević podsjeća na primjer iz jugoslavenske prošlosti: memoare partizanskih vođa poput Svetozara Vukmanovića Tepa, koji je u svojoj knjizi Revolucija koja teče (1971) sebe prikazao kao ključnu ličnost narodnooslobodilačkog pokreta. Njegovi saborci, poput Avde Hume i Rodoljuba Čolakovića, oštro su to kritikovali – smatrajući da je Tempo „sve pobrkao“ i da „vrijeđa druge“.
Autor povlači paralelu s današnjim „svjedocima“ i „analitičarima“ u Bosni i Hercegovini koji, u javnim nastupima i podcastima, predstavljaju sebe kao žrtve i proroke, tvrdeći da su oni jedini bili u pravu tokom rata i političkih procesa devedesetih.
Pseudorenegati i antibosanska propaganda
Ti ljudi, piše Preljević, danas s egomanijakalnim ubjeđenjem tvrde da je Dejtonska nagodba bila greška, da je „projekt bošnjačke nacije“ promašaj, da je sve moglo biti drukčije – samo da su njih tada slušali.
Za razliku od partizanskih memoarista, oni svoje tvrdnje iznose bez dokaza, u formi političkih monologa.
Vođeni ličnim frustracijama i osjećajem zapostavljenosti, mnogi od njih su prešli na drugu stranu, postajući perjanice antibosanske propagande i aktivni učesnici u projektima čiji je cilj slabljenje države Bosne i Hercegovine.
Bosanska svijest o ratu zasnovana na činjenicama
Autor naglašava da je, uprkos svemu, bosansko društvo razvilo kolektivnu svijest o ratu zasnovanu na činjenicama, a ne na partijskim mitovima.
Bosanska interpretacija ratne prošlosti, iako višeglasna, nastajala je evolutivno i slobodno, bez nametnutih dogmi.
Za razliku od diktatura u kojima se istina brani zabranama, u Bosni i Hercegovini su i tokom rata postojali kritički glasovi i javna debata – što je dugoročno ojačalo temelj društvenog pluralizma.
Višeglasje kao snaga, ne slabost
Preljević zaključuje da su „galijaševići u povoju“ – simboličan naziv za samozvane proroke i „otkrivače istine“ – suviše marginalni da bi mogli izmijeniti sliku prošlosti ili potkopati osnovne vrijednosti bosanskog društva.
Bosna, kako kaže, ima mnogo slabosti, ali i jednu veliku snagu – sposobnost da se različiti glasovi susretnu bez gubitka zajedničkog temelja. Taj temelj treba čuvati ne cenzurom, već odgovornošću medija, koji bi trebali prestati davati prostor „sektaškim prorocima i otpadnicima“ koji od vlastite taštine prave političku agendu.
👉infoposkokbrčko✅️