Na početku Mirovne konferencije o Jugoslaviji u rujnu 1991. godine, tadašnji britanski ministar vanjskih poslova Douglas Hurd direktno je pitao hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana “može li razmotriti promjenu granica”. Tuđman je to odlučno odbio, rekavši kako “treba ostati pri konceptu nepromjenjivosti postojećih granica”.
U trenutku dok je ratna mašinerija Slobodana Miloševića razarala hrvatske gradove i sela, a kolone izbjeglica pristizale u sigurnije dijelove zemlje, britanska diplomacija razmatrala je prijedlog mirovnog sporazuma zasnovan na formuli „zemlja za mir“.
Nedavno deklasificirani dokumenti iz Britanskog nacionalnog arhiva otkrivaju da je britansko Ministarstvo vanjskih poslova (Foreign Office) tokom ljeta i jeseni 1991. ozbiljno analiziralo plan prema kojem bi Hrvatska, kako bi dobila međunarodno priznanje, morala ustupiti dio svog teritorija Srbiji.
Takav pristup bio je primjer realpolitike u najciničnijem obliku — pokušaj da se agresora nagradi, a žrtvu kazni.
Britanski dokumenti pokazuju da su u tadašnjem Londonu, umjesto da stanu na stranu međunarodnog prava i žrtve agresije, kalkulisali kako bi se teritorijalnim ustupcima mogli “smiriti tenzije” i “osigurati mir”.
Ovakva politika izazvala je kasnije ogorčenje u hrvatskoj javnosti i kod brojnih diplomata, jer su pokušaji „balansiranja“ između žrtve i agresora zapravo značili legitimizaciju nasilja nad Hrvatskom.
Iako su britanski prijedlozi na kraju propali zahvaljujući čvrstom Tuđmanovom stavu i otporu hrvatske strane, ovi dokumenti jasno pokazuju da je i među zapadnim silama tada bilo onih koji su bili spremni žrtvovati teritorijalni integritet Hrvatske radi političkog kompromisa sa Srbijom.
👉infoposkokbrčko✅️